Razine komunikacije

Pojmu razina komuniciranja autori pristupaju na različite načine. Neki koriste  termin razine, drugi vrste, treći tipovi, načini, oblici komuniciranja itd. No, bez obzira na različit terminološki pristup, ovi termini s obzirom na kvantitet komunikacijskog procesa, vrijeme i način potreban za povratnu informaciju (feedback)  sugeriraju četiri razine komunikacije:

1. Intrapersonalna komunikacija
2. Interpersonalna komunikacija
3. Skupna komunikacija
4. Masovna komunikacija

Intrapersonalna komunikacija je vrsta komunikacije koju osoba čini sama sa sobom. Dakle, osoba intrapersonalno komunicira kada o nečemu razmišlja, rješava (u glavi) neki problem, pravi plan aktivnosti itd. Kod ovakve vrste komunikacije osoba/subjekt je istovremeno i pošiljatelj i primatelj/recipijent informacije/poruke. Najčešćeintrapersonalna komunikacija prethodi interpersonalnoj, skupnoj ili masovnoj komunikaciji, ali i ne mora.

 Interpersonalna komunikacija je interakcija ili međusobno djelovanje dviju ili više osoba licem u lice, uz mogućnost trenutačnog (za razliku od odgođenog) dobivanja povratnih informacija. K. K. Reardon (1998., 20.) navodi sedam ključnih značajki po kojima se može prepoznati interpersonalna komunikacija. 

Skupna komunikacija je komunikacija koja se odvija u okviru jedne, dvije ili više skupina. S obzirom na tipove skupina njih možemo podijeloiti na običajne, institucionalne i društvene. Osnovna odlika običajnih skupina je u tome što su one ukorijenjene u strukturi društva, pošto se njima pripada samim rođenjem, a ne uključivanjem. Takve skupine su obitelj, pleme, kasta, etnička skupina i dr. Institucionalne skupine su, prema Andrewu Heywoodu (Politika 2004), dio vladinog aparata koje pokušavaju da utječu na nju. Birokracija i vojska najizrazitiji su primjeri institucionalnih skupina. Društvene skupine osnivaju ljudi koji se ujedinuju radi «ostvarenja zajedničkih, ograničenih ciljeva» (A. Heywood, 506.). Ako ove skupine razlikujemo po broju sudionika u komunikaciji evidentno je da one mogu biti veće ili manje. Kod manjih skupina razlikuje se komunikacija od onih većih. Naime, manje skupine još uvijek mogu komunicirati interaktivno face to face, dok je kod većih skupina ta vrsta komunikacije otežana.

Masovna komunikacija. Pod pojmom masovne komunikacije razumiju se izjave koje se javno, putem tehničkih distribucijskih sredstava, izravno i jednostrano prenose širokoj publici (Max Maase 2001., 202.). Dakle, masovne komunikacije uključuju masovne medije. Rowland Lorimer u knjizi Mass communications - A comparative introduction(1994., 25.) ističe  da su "masovni mediji podskup masovnih komunikacija". Masovne medije,  Paul Trowler u radu Komunikacija i mediji, u: M Haralambos i M. HolbornSociologija (2002., 936.), definira kao "metode i organizacije pomoću kojih specijalističke društvene skupine prenose poruke širokoj, socijalno mješovitoj i raspršenoj publici". Ova definicija, prema P. Trowleru, razlikuje masovne medije (komunikacija iz jedne točke u pravcu više točaka) od interpersonalnih medija (komunikacija iz jedne točke u pravcu druge točke) i umreženih medija čija fleksibilnost omogućava permutiranje komunikacije između jedne točke i malog ili velikog broja točaka, u svim pravcima.